Praznik rada
Praznik rada, 1. svibnja
Cijelo 19. stoljeće bilo je obilježeno bezdušnim iskorištavanjem radnika. Niske plaće i višesatni dnevni rad, od 12, čak i 18 sati za odrasle pa i djecu, iscrpljivao je ljude koji su u svim zemljama razvijenog kapitalizma štrajkovima zahtijevali dostojnije uvjete rada i života. Štrajkaški pokreti doživjeli su najveći zamah u SAD-u.
Na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine u spomen na krvoproliće u Chichagu odlučeno je da će se 1. svibnja svake godine održavati radnički prosvjedi. Već od sljedeće 1890. godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva, pa se tako i u Hrvatskoj praznik rada počeo se slaviti 1890. godine. Zagrebački su radnici kao uvod u proslavu te godine održali niz štrajkova i skupova. U zgradi Hrvatskoga doma, kako su pisale Narodne novine, govornici su na velikoj radničkoj skupštini pred 1000 radnika naglašavali: “Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi”.
Tijekom sljedećih godina radnici su u zapadnim zemljama, uz posredovanje sindikata i sporazumijevanje s poslodavcima, odnosno državom, postigli zapažene uspjehe u borbi za svoja prava pa su s vremenom smirene socijalne tenzije. U istočnim zemljama radnički su pokreti nadzirani od boljševičkih, odnosno komunističkih partija, koje su formalno zagovarale socijalnu pravdu, ali su radnici još više bili izrabljivani nego na Zapadu. Niske nadnice, prisilni i produžen rad zbog navodnih državnih interesa, uz strogo dirigirane sindikate, bile su osnovne značajke demokracije i svakog radničkog samoorganiziranja u tim zemljama.
